Stav oko kojeg sam spremna da idem do kraja jeste da niske cene vina retko znače i dobru vrednost za novac. Za mene, dobra vrednost znači dobiti proizvod pristojnog kvaliteta, u kojem se uživa, za cenu koja je plaćena. Često tvrdim da današnja balkanska vina, posmatrano kroz iznos koji za njih plaćamo, uglavnom nisu jeftina – na kraju krajeva, kvalitetna proizvodnja vina košta određenu sumu gde god da se nalazite (recimo, većina buradi i opreme od nerđajućeg čelika nabavlja se po zapadnoevropskim cenama). Ali smatram da balkanska vina, u odnosu na svoje cenovne kategorije, mogu da ponude izuzetno dobru vrednost, naročito u poređenju sa velikim klasicima iz Francuske ili Italije, čije su cene danas za većinu nas postale nedostižne.
Želim da podelim nekoliko razmišljanja o dva aspekta vrednosti vina - prvi se odnosi na samu cenu i pitanje da li jeftino vino uopšte može da bude zaista dobra kupovina, a drugi na formiranje cena vina u ugostiteljstvu, odnosno u barovima, hotelima i restoranima.
Kada je reč o jeftinijem segmentu vina koja kupujemo za kuću, vredi pogledati od čega se zapravo sastoji cena boce na polici prodavnice. Ono do čega nam je najviše stalo jeste sadržaj – samo vino. Ali ono mora da stigne do prodavnice i potrošača u nekoj vrsti ambalaže, pa upravo ovde troškovi staklene boce (ili bag-in-box ambalaže, limenke i slično), zatvarača, folije oko grlića, etikete, štampe, kartonske kutije, termo-skupljajuće folije i transporta od proizvođača do prodavnice počinju da zauzimaju nesrazmerno veliki deo cene boce vina. Tu su još dažbine, porezi i marža trgovca. Na tržištima poput Velike Britanije, gde su porezi naročito visoki, akcize i PDV uzimaju ogroman deo cene, daleko veći od same vrednosti vina.
U Velikoj Britaniji, boca vina koja u prodavnici košta 7 funti (8,17 evra) sadrži vino vredno oko 62 penija (72 evrocenta), a od tog iznosa proizvođač mora da uzgaja grožđe, obere ga i pretvori u vino – teško da se uopšte isplati trud. Na ovom nivou vina su razvodnjena, pravljena od grožđa iz prevelikih prinosa i često su snažno tehnološki obrađena kako bi bila koliko-toliko pitka. Srbija, naravno, nema isti problem sa visokim porezima, ali princip je isti – kod jeftine boce cena se ne odnosi prvenstveno na samo vino, i upravo zbog toga takva boca predstavlja lošu vrednost za novac.
Ipak, ne morate da potrošite mnogo više da biste značajno promenili odnos cene i vrednosti vina. U Velikoj Britaniji, ako u prodavnici pređete na bocu od 12 funti (14 evra), procenjuje se da ona sadrži najmanje 4 funte (4,67 evra) vrednosti samog vina – više od šest puta veći udeo stvarne vrednosti vina. Smatram da postoji prilično dobra veza između cene i kvaliteta sve do otprilike 30–40 funti maloprodajne cene, ali nakon toga počinjete da plaćate i druge stvari, poput oskudnosti, brenda i imidža, a možda i medalja, visokih ocena i kritika. Zbog toga odnos između kvaliteta i cene postaje manje direktan.

Svi smo navikli da u ugostiteljstvu očekujemo više cene kada sebi priuštimo večernji izlazak, ali ono što mi smeta jeste pohlepa i lenjost trgovaca, vlasnika barova i restoratera. Znam da vino i alkohol značajno doprinose profitu, ali molim vas, uložite malo truda da opravdate svoje marže. Čini se da cene u ovom sektoru neprestano rastu, uz vrlo malo opravdanja. Ne želim da uzmem vinsku kartu i na njoj vidim lenjo sastavljen izbor vina koja mogu da kupim u supermarketu niz ulicu za petinu te cene, ili kartu koju je očigledno sastavio jedan jedini distributer, često uz razne podsticaje i novčani mito za osoblje kako bi gurali određena vina, bez obzira na to da li je to pravi izbor uz jelo koje je gost naručio.
Mnogo bih radije videla vinsku kartu koja nije nužno duga i prepuna zvučnih etiketa, već promišljenu i zanimljivu listu pažljivo odabranih vina koja dobro funkcionišu uz ponudu hrane. Ona bi trebalo da pokaže da je izboru posvećena pažnja, a idealno bi bilo da ponudi i neke boce koje se ne mogu lako pronaći drugde – starija godišta, ekskluzivne kupaže ili posebne selekcije. U suprotnom, za šta zapravo plaćam? Uostalom, u eri isporuke „tačno na vreme“, nije da većina restorana drži ogromne količine zaliha i vezuje značajan kapital u njima. Svaka boca zauzima isti prostor na polici ili u rashladnom uređaju i potrebno je isto truda da se otvori i sipa. Dobro, neke od vrhunskih boca možda zahtevaju dekantiranje, ali to predstavlja tek nekoliko dodatnih centi za pranje posuđa.
Volela bih da ovakva vina budu ponuđena po fer cenama i volela bih da podstaknem ugostitelje da gledaju stvarnu novčanu maržu po boci, a ne da samo primenjuju univerzalno pravilo po kojem se nabavna cena učetvorostručuje, ili čak više od toga. Prevelike marže mogu da unište vino kao ozbiljan deo gastronomskog iskustva. A da ne govorim koliko me dodatno nervira kada se na već visoke cene vina dodaje i napojnica za uslugu od 12 do 15 odsto. Zapravo, mrzim naknade za uslugu i čvrsto verujem da trošak usluge treba da bude uračunat u cenu vina i hrane, kao što je to slučaj u velikom delu Evropske unije, i da zaposleni u restoranu treba da budu plaćeni tako da mogu pristojno da žive od profesionalnog posla koji obavljaju. Ne bi trebalo da moraju da se ponižavaju i mole za napojnice, kao što je, čini se, uobičajeno u SAD.
Jednom su me pitali koji je najteži deo posla u nabavci vina. Moj odgovor je zapravo bio – najjeftinija vina. To su stona vina kod kojih sam kreirala asortiman i kupaže i mogla da utičem na kvalitet, u granicama zadate cene. Kod ikoničnih brendova i reprezentativnih vina posao se uglavnom svodio na pregovaranje o ceni i tu nema mnogo veštine. Isto važi i za restoranske vinske karte.
Kućna vina i izbor vina na čašu predstavljaju veoma važan način da se gosti zainteresuju i uključe, pa se vredi potruditi da se izdvoje kvalitetom i uzbudljivošću, po fer ceni, kao način da se dodatna vrednost stvori kroz dobro iskustvo. Vino na čašu može da bude pristupačan način da gost rizikuje i proba nešto novo, bez velikog troška.
Vino tokom večernjeg izlaska nije samo pitanje kvaliteta i uživanja, već i načina na koji se služi i unapređuje obrok. Jedan od načina da se pomogne potrošačima i proda bolje vino jeste vinska karta koja gostima objašnjava stil vina i sa kojom hranom se određeno vino dobro slaže, naročito sa jelima sa menija restorana. Mogu se ponuditi i sugestije koje podstiču goste da probaju nešto novo i lokalno – na primer, ako volite pino noar, probajte kadarku; ako volite kjanti, probajte prokupac; ili ako volite bordo, zašto ne biste probali neki kaberne iz Negotinske Krajine ili Šumadije.
Ne osećaju se svi prijatno kada treba da pitaju somelijera za savet, a ne verujem ni da u Srbiji ima mnogo pravih somelijera – onih koji zaista razumeju značaj vina kao kulture i njegovu ulogu u unapređivanju iskustva večere ili ručka. I na kraju, dobro vinsko iskustvo trebalo bi da doprinese i profitabilnosti restorana.
Želimo da vino ostane važan deo naše kulture, bilo da ga pijemo kod kuće ili sa prijateljima. Da bi tako i ostalo, ono mora da bude ukusno, da bude pravo vino za pravu priliku i da se prodaje po fer ceni.
Prestanimo sa dranjem potrošača.