Početna»Novosti»Plavi sir, čudni sir, jedini na svetu
28.10.2026.

Plavi sir, čudni sir, jedini na svetu

Kratak vodič za uživanje u grupi sireva koja je jedan od najvažnijih evropskih doprinosa svetskoj kuhinji

novost plavi sir čudni sir jedini na svetu vinski magazin vino fino
Pesnici su čudno tihi na temu sira, rekao je svojevremeno Gilbert Kit Česterton, i inače sklon stavljanju naglavce jezičkih opštih mesta - a bio je ljubitelj sira i kao jela i kao reči koja se u engleskom jeziku rimuje sa morima, lahorom, pčelama... Ekscentrični pisac kao da je svojim rečima, i neispunjenim obećanjem da će, u inat svima koji su o siru pisali nedovoljno ili čak nimalo, napisati ogroman tom posvećen samo siru, izazvao lavinu interesovanja za sir, a koja je otpočela u dvadesetom veku, za njegovog života.

„Klaret, draga, a ne kokakolu, kada jedeš gorgonzolu“ (Vilijam Koul) jedan je od pesničkih uzleta (takav kakav je) koji su posvećeni siru, i to onom koji je trenutno predmet naše pažnje: plavom siru, čudnom siru, jedinom na svetu.

Postoje sirevi koji se mogu opisati kao blagi, kremasti, orašasti ili pikantni, a postoje i oni kod kojih je granica između privlačnog i intenzivnog mnogo tanja. Plavi sirevi pripadaju ovoj drugoj grupi. Njihov miris može biti snažan, ukus slan i pikantan, a karakteristične plavo-zelene šare u unutrašnjosti posledica su delovanja plesni iz roda Penicillium. Za nekoga su među najuzbudljivijim sirevima na svetu, a za nekog drugog uvodni susret sa njima može biti prilično zahtevan. Ovome naročito doprinosi miris koji je nepremostiva prepreka za poneke pridošlice u svet sireva sa plemenitim plesnima.

Izraz plavi sir, kada zađemo u finese, zapravo obuhvata čitav svet različitih stilova. Rokfor (Roquefort) nema mnogo toga zajedničkog sa blagim sirom Fourme d’Ambert osim osnovnog principa proizvodnje. Gorgonzola dolče je kremasta i gotovo slatkasta, dok je Gorgonzola pikante znatno intenzivnija. Stilton je gust, bogat i kompleksan, a španski kabrales izrazito snažan i rustičan. Razlike nastaju zbog vrste mleka, mikroorganizama, načina proizvodnje, količine soli, strukture testa, vremena zrenja i, što je posebno važno, uslova u kojima sir sazreva.

Čak i ako su sirevi naoko slični - a ponekad je potrebno vrlo iskusno oko da razluči jedan sir od drugog, čak i kad imaju bitno drugačije arome i ukuse - plave sireve ne treba tretirati kao jednu kategoriju sa jednim ukusom. Oni su porodica sireva, razuđena i stilski i geografski, i duboko utkana u veliku evropsku tradiciju pravljenja vrhunskih sireva. A ona je, dozvolićemo sebi sveobuhvatnu, veliku tvrdnju, u skladu sa Čestertonovim zahtevom da više pevamo o siru - jedinstveni, autentični i verovatno i najvažniji doprinos Evrope globalnoj kuhinji, više nego bilo koje drugo jelo.

Šta plavom siru daje plavu boju?



Siđimo na trenutak na zemlju - da utvrdimo šta plavom siru daje boju i suštinu. Osnovu čini kontrolisana upotreba plesni, najčešće Penicillium roqueforti. Ona se dodaje mleku ili grušu, a sir se tokom zrenja izlaže uslovima u kojima mikroorganizam može da se kontrolisano razvija. Za razliku od plesni na površini nekih drugih sireva, kod plavih sireva ključni deo procesa odvija se u unutrašnjosti testa.

Za razvoj plesni potreban je kiseonik. Zato se kolutovi ili cilindri sira tokom proizvodnje probadaju dugim iglama. Na taj način u unutrašnjosti nastaju kanali kroz koje vazduh može da prodre. Upravo duž tih kanala razvijaju se karakteristične plavo-zelene vene. Kod Fourme d’Ambert, na primer, probadanje počinje već nekoliko dana nakon sirenja kako bi se omogućio dotok vazduha u srce sira.

Plesan pritom nije samo vizuelni element. Ona učestvuje u razgradnji masti i drugih komponenti mleka, stvarajući čitav niz aromatičnih jedinjenja. Zato se u plavim sirevima mogu pojaviti arome koje podsećaju na orašaste plodove, pečurke, vlažnu zemlju, maslac, začine, pa čak i na oštre, gotovo životinjske mirise.

Važno je, međutim, razumeti da intenzitet plavog sira nije jednostavno proporcionalan količini plave plesni. Na konačan karakter utiču i mleko, so, vlaga, temperatura, način zrenja i dužina sazrevanja. Rezultati se međusobno dramatično razlikuju, od vrlo „pitomih“ sireva do onih divljih i snažnih poput planinskih vrhova ispod kojih su oblikovani vetrom, vlagom i lokalnim plesnima. Predstavićemo neke od njih, u vodiču koji je daleko od iscrpnog, ali daje polaznu tačku za istraživanje ove uzbudljive kategorije sireva.

Rokfor – aristokrata među plavim sirevima

Ako postoji sir koji predstavlja istorijski i gastronomski simbol plavih sireva, to je rokfor. Potiče iz južne Francuske, iz okolice mesta Rokfor-sur-Sulzon, a njegova posebnost nije samo u recepturi već i u načinu zrenja. Pravi rokfor proizvodi se isključivo od sirovog punomasnog ovčjeg mleka, tradicionalno mleka ovaca rase lakon. Zri najmanje 90 dana, a prirodne pećine u steni Kombalu predstavljaju jedan od ključnih elemenata njegove tradicije. Te pećine imaju prirodnu ventilaciju, te hladan i vlažan vazduh stvara mikroklimu pogodnu za razvoj odgovarajuće plesni.



Rokfor je zbog ovčjeg mleka drugačiji od većine velikih plavih sireva. Ima izuzetno kremastu, gotovo svilenu teksturu, ali istovremeno snažan, slan i pikantan ukus. Aroma može biti izrazito intenzivna, sa notama plesni, vlažne zemlje, ovčjeg mleka i začina. Ali - nije ideja pri stvaranju ovog sira da bude jak po svaku cenu, i savršeni kotur rokfora ima izvrstan balans soli, masnoće, kremastosti i pikantnosti, sa veličanstveno dugom završnicom.

Gorgonzola – italijanska škola plavog sira

Gorgonzola je njegov veliki italijanski pandan. Proizvodi se u severnoj Italiji, prvenstveno na području Lombardije i Pijemonta, od pasterizovanog punomasnog kravljeg mleka. Međutim, govoriti o gorgonzoli kao o jednom tipu sira znači zanemariti jednu od njenih najvažnijih osobina: postoje dva veoma različita stila.

Gorgonzola dolče je mekša, kremastija i blaža. Njena tekstura može biti gotovo maziva, dok ukus ima izraženu mlečnu i puterastu komponentu, uz slatkastu, blago pikantnu završnicu. To je jedan od najboljih plavih sireva za početnike jer pokazuje da plavi sir ne mora biti agresivan.

Gorgonzola pikante, tradicionalno poznata i kao Gorgonzola naturale, sasvim je druga priča. Čvršća je, intenzivnija, izraženije slana i pikantna, sa dužim završetkom. Kod nje su plave vene obično dominantnije, a tekstura kompaktnija.



Proces proizvodnje uključuje probadanje kolutova kako bi vazduh prodro u sir i omogućio razvoj plesni - kao što smo rekli, kod plavih sireva plesan prožima celu unutrašnjost, nasuprot briju i kamamberu u kojima je ona na površini.

Gorgonzola je izuzetno važna i u kuhinji. Dolče se lako topi i koristi se u rižotu, testeninama i sosovima, dok pikante može biti snažan element na dasci sa sirevima, posebno uz kruške, orahe, smokve i intenzivnija vina. U srpskim restoranima su pre par decenija svaki plavi sir dobar za kuvanje nazivali gorgonzolom, a ova greška se i dalje provlači kroz pojedine novinske tekstove - što dosta govori i o gastronomskim potencijalima ovog sira.

Stilton – ostrvski odgovor

Blue Stilton je jedan od najpoznatijih britanskih sireva i verovatno najprepoznatljiviji plavi sir engleskog porekla. Njegova istorija vezana je za Midlands, a danas je proizvodnja zaštićena veoma preciznim pravilima. Ukus mu je nepogrešivo britanski, temeljan je i konkretan i podseća na bukoličke predele Engleske - imožda i na priče o gladnim hobitima. Čvrst je, pomalo mrvičast, pun aroma maslaca i orašastog i suvog voća, a tu su i note zemlje i intenzivna pikantnost koja se povećava kako sir sazreva. Dobar stilton ne bi trebalo da bude samo slan i oštar. Njegova vrednost je u slojevitosti: iza intenzivne plesni i soli treba da postoji slatkast, mlečni i orašasti karakter.

Stilton je posebno zanimljiv u kombinaciji sa portom, i to je jedna od velikih, klasičnih kombinacija u evropskoj gastronomiji i simbol složenog odnosa Ujedinjenog Kraljevstva sa zemljama Iberijskog poluostrva. Slast i koncentracija porta ublažavaju slanost i pikantnost sira, dok masnoća i kompleksnost stiltona daju vinu dodatnu dubinu.

Kabrales - divlja strana plavog sira

Španski sir kabrales predstavlja rustičnu, gotovo pećinsku stranu sveta plavih sireva. Potiče iz Asturije na severu Španije, i tradicionalno se povezuje sa prirodnim pećinama u kojima zri. Za razliku od sireva čiji je karakter relativno predvidljiv, Cabrales ume da bude dramatično intenzivan , to jest usklađen sa nasumičnim hirovima prirode koja mu daje aromu. Može imati note plave plesni, vlažne zemlje, pečuraka, životinjske kože, začina i veoma snažan slani završetak. Njegova tekstura je kompaktna, ali istovremeno vlažna i kremasta. Plavo-zelene vene mogu biti nepravilno raspoređene, što doprinosi utisku prirodnog i rustičnog proizvoda.

Kabrales nije nužno sir za nekoga ko prvi put ulazi u svet plavih sireva, a poznavaoci ga često vole preko svake mere.

Plavi sir iz Overnja - intenzitet bez agresivnosti

Francuska proizvodi veliki broj plavih sireva, a Bleu d'Auvergne je jedan od najvažnijih. Ovaj kravlji sir može biti veoma aromatičan, sa notama pečuraka i šumskog tla, ali istovremeno ostaje mekan i topiv u ustima. Njegov nastanak vezuje se za 19. vek, a važnu ulogu imao je Antoan Rusel, koji je sredinom tog veka razvio postupke koji su omogućili izraženije plavljenje sira. AOP status dobio je 1975. godine.

U gastronomiji je Bleu d’Auvergne veoma zahvalan. Može se poslužiti samostalno, ali dobro funkcioniše i u sosovima, naročito uz govedinu. Njegova kremasta tekstura omogućava da se lako integriše u topla jela.

Fourme d’Ambert – najpitomiji među velikim plavim sirevima

Još jedan veliki sir iz Overnja, Fourme d’Ambert je kravlji sir visokog, cilindričnog oblika i sivkaste kore. Testo je meko i kremasto, sa plavim venama, a odlikuje se finoćom i mirisa i ukusa, voćnim notama i vrlo blagim karakterom za jedan plavi sir. Zbog toga, on se često pominje kao odličan prvi korak za nekoga ko želi da upozna plave sireve, ali ne želi da odmah počne sa rokforom ili ekstremima kao što je kabrales.

Uparivanje sa hranom i vinom

Plavi sirevi se čuvaju u frižideru, ako nismo te sreće da imamo optimalne uslove za njihovo čuvanje ili da nam je njihov izvor vrlo blizu. Sir uvek treba izvaditi iz frižidera dovoljno rano da se zagreje na temperaturu blisku sobnoj, jer tek tada razvija pun spektar aroma i ukusa. Dobar plavi sir prvo daje mlečnu ili kremastu notu, zatim dolazi slanoća, potom aroma plesni, a na kraju ostaje dugačak završetak sa karakterom sira. Ove sireve je dobro upariti sa kruškama, jabukama, smokvama i drugim suvim voćem, orasima, medom...



Shvatate već pravilnost - slano traži slatko, orašasti plodovi daju kontrast teksture, a suvo voće pojačava voćne i karamelizovane note sira. Od hleba - nema ničeg boljeg od rustičnog sourdough hleba i svežeg bageta.

Uparivanje plavih sireva sa vinom pre svega zavisi od intenziteta sira, njegove slanoće i kremastosti. Klasično pravilo kaže da plavi sirevi najbolje funkcionišu uz slatka vina jer slatkoća pravi kontrast njihovoj izraženoj slanoći i pikantnosti. Rokfor je gotovo školski primer za Sotern i druga plemenita slatka bela vina - mi ćemo napomenuti i da ćemo još radije pojesti krišku rokfora uz tokajac u kome su precizno izbalansirani slast i kiselina - dok je stilton, kao što smo već rekli, tradicionalni partner za porto.

Gorgonzola dolče, zbog svoje mekše teksture i blažeg, mlečnog karaktera, dobro se slaže sa slatkim belim vinima, ali i sa aromatičnim vinima sa izraženom kiselinom. Uz intenzivniju gorgonzolu pikante ili kabrales potrebna su koncentrisanija vina sa dovoljno karaktera da ih sir ne potisne. Kod svih ovih kombinacija važna je i kiselina: ona osvežava nepce i sprečava da kombinacija masnog sira i slatkog vina deluje teško.

Blaži plavi sirevi pružaju znatno širi prostor za eksperimentisanje. Fourme d’Ambert može pratiti poluslatka bela vina, ali i suva vina sa dovoljno tela i svežine, dok Bleu d’Auvergne dobro funkcioniše uz vina sa izraženom voćnošću i umerenim alkoholom. Uz plave sireve mogu biti zanimljiva i vina sa ostatkom šećera iz različitih regiona, od nemačkih rizlinga do kasnih berbi, dok su aromatična slatka vina posebno zahvalna uz sireve sa intenzivnom plesni. Kod kombinovanja nije cilj pronaći vino koje će „pobediti“ sir, već ravnotežu u kojoj se slanoća, masnoća i pikantnost sira nadopunjuju slatkoćom, kiselošću, voćnošću i koncentracijom vina, u jednom od najharmoničnijih parova svetske gastronomije.