Početna»Vino»Vinopis»ONYX BELO & PINK FLOYD: LIVE AT POMPEII
13.03.2016.Đorđe Pešić Lugaljoshua

ONYX BELO & PINK FLOYD: LIVE AT POMPEII

vinopis onyx belo pink floyd live at pompeii vinski magazin vino fino
Krajem šezdesetih godina prošlog veka četvorica studenata iz Londona osnovali su bend koji će svojim nastupima na londonskoj andergraund sceni steći ogromnu popularnost. Svojim progresivnim rokom, virtuoznošću, psihodeličnom muzikom, filozofskim tekstovima i vizuelnim performansima tokom koncerta, te inovativnim izgledima omota ploča i upotrebom elektronike oni će obezbediti svoje mesto u istoriji roka i postati jedan od najpoznatijih bendova na planeti. Sid Baret, Nik Mason, Rodžer Voters, Ričard Rajt, a par godina kasnije i njihov peti član Dejvid Gilmor činili su Pink Floyd, jedan od mojih najomiljenijih bendova.

Zbog mentalnih problema izazvanih korišćenjem narkotika Sid Baret napušta bend, ali ostala četvorica nastavljaju svoju plodnu karijeru koja će za rezultat imati preko pedeset uspešno izdatih albuma koje su prodali u 250 miliona primeraka širom sveta.
Svake godine sa svojim prijateljem Zlatkom, takođe velikim fanom ovog benda, organizujem druženje na kom preslušavamo jedan od albuma Pink Floyd-a. Ove godine smo odlučili da to bude živi album Live at POMPEII, izdat septembra 1972. godine.

Druženje smo zakazali kod Zlatka u stanu jer on ima odlično ozvučenje, a ja sam isplanirao da napravimo i savršen par muzike i vina.
Odlučio sam da ponesem bocu vina Onyx belo - manifest 2011 gazdinstva Cilić iz Jagodine. Vlasnik vinarije Miša Cilić inače proizvodi vina koja su odličnog kvaliteta i jako je teško odabrati najbolje. Ipak izabrao sam ovaj sovinjon blan. Ono što ovom vinu daje posebnu draž je grožđe iz posebnih vinograda, brano u tri navrata sa šljunkovitih delova parcele. Prvi put ubrano grožđe tu je zbog svežine, sledeće zbog karakterističnih aromatičnih materija sovinjona, dok je ono iz treće berbe zaduženo za punoću. Ispostavilo se: vino kao savršeno za ovaj album Pink Floyda, naročito jer je upakovano u magnum bocu, pa tih litar i po vina lako isprati svih jedanaest numera.

Kako bi ohladili vino, stigao sam kod Zlatka, a on je imao iznenađenje za mene! Nabavio je projektor i veliko filmsko platno kako bismo pratili koncertno-dokumentarni film Live at Pompeii režisera Adriana Mabena. Dok se vino hladilo Zlatko mi je ispričao kako je ovaj režiser došao na ideju da snima film o Pink Floydu. Maben je prvo pokušao da napravi ostvarenje u kom bi njihova muzika pratila odgovarajuće slike, ali je bio odbijen od menadžera benda. Nakon toga, početkom leta Maben odlazi u Napulj, gde tokom obilaska Pompeje gubi pasoš i odvaja se od grupe kako bi se vratio da ga pronađe. Zatekavši se sam u rimskom amfiteatru, okružen tišinom i prirodnim ambijentalnim zvucima, shvata da će to biti idealna lokacija na kojoj će snimati film o Pink Floydu.

Bend je u filmu prikazan kako svira svoj standardni koncertni repertoar iz tog vremena, ali koji je po nalogu gradskih vlasti Napulja morao da bude izveden bez publike! Još zanimljivije je da je za većinu pesama odsviranih u filmu to bilo poslednje izvođenje uživo.
Vino je bilo idealno ohlađeno - moram da priznam da Zlatko nije krio zadovoljstvo zbog magnum boce -zavalili smo se u fotelje, uzeli čaše, muzika je krenula, a sa njom i pokretne slike... Vinsko-muzički ugođaj mogao je da počne.

Krenula je uvodna numera i zvuci koji oponašaju otkucaje srca, pa su počele da se smenjuju slike Pompeje i amfiteatra. Iskoristio sam priliku da uz taj ritam zavrtim čašu Onyxa koji je na svetlu projektora bio žućkaste boje sa zelenkastim odsjajem na obodu i izgledao živahno i pokretljivo, sa snažnom refleksijom svetla.

Taman dok sam uživao u prijatnim cvetnim i voćnim mirisima vina sa blagim nagoveštajima citrusnih nota, krenula je numera Echoes - part I. Sa Odjecima vode koja kaplje i psihodeličnim zvucima klavijaturiste Ričarda Rajta uzeo sam gutljaj vina čija je harmonija tog momenta bila u savršenom saglasju sa muzikom. Prepoznatljiv zvuk gitare Dejvida Gilmora davao je snagu voćnom karateru Onyxa, a ritam sekcija bubnjara Nik Mejsona i basiste Rodžera Votersa isticala je njegovu svežinu. Međutim, kada su Gilmor i Voters počeli da pevaju, njihovi melodični vokali učinili su da vino konačno pokaže svu svoju snagu u dugoj, elegantnoj i mineralnoj završnici.

Pesme su se nizale jedna za drugom, a naš doživljaj vina se menjao i evoluirao dok nismo došli do završne numere - drugog dela Echoes. Na platnu su se smenjivali kadrovi razrušene Pompeje, a pesma simbolično predstavlja mir koji je nastao posle erupcije Etne. Na isti način se ponašalo i vino: nakon eksplozije aroma i ukusa, nastao je smiraj i osećaj koji će se dugo pamtiti.

Kada je album bio preslušan, a vinska boca napola prazna, zamolio sam Zlatka da mi prenese svoje utiske. Rekao mi je da poslednja strofa završne numere najbolje govori o nezaboravnoj kombinaciji belog Onyxa sa muzikom Pink Floyda. Živeli!

Cloudless every day you fall
Upon my waking eyes
Inviting and inciting me to rise
And through the window in the wall
Comes streaming in on sunlight wings
A million bright ambassadors of morning
And no one sings me lullabies
And no one makes me close my eyes
So I tore the windows wide
And call to you across the sky.

Bez oblaka padaš svakog dana
Na budne oči moje
Pozivajući i podstičući me da ustanem
I kroz prozor u zidu,
Na krilima sunčane svetlosti, utiče
Milion sjajnih ambasadora jutra
I niko mi uspavanke ne peva
I niko me da sklopim oči ne tera
I zato širom otvaram prozore
I preko neba dozivam te.