Početna»Kolumne»Perica Radović Merlo»Bez kozmetike
21.06.2016.

Bez kozmetike

Šta to fali srpskim vinarima?

Hajde da pokušamo ovako: zamislite situaciju da ste se posle izvesnog vremena sreli s veoma dobrim prijateljem i da vam on kaže kako ste veoma bledi, da mu se čini kao da ste vrlo umorni i da, sve u svemu, ne izgledate baš najbolje… I, uz to, saopšti vam kako misli da bi trebalo da posetite svog izabranog lekara…Pitanje glasi: da li je taj vaš prijatelj o vašem stanju izneo negativan ili konstruktivan stav? Ili i jedno i drugo?

Već sam pisao o tome da sam ja od one vrste prijatelja koja voli da kaže istinu lišenu preteranih kozmetičkih sredstava. Kao neposredan povod za tekst koji upravo pišem poslužio mi je jedan komentar na stranici mog bloga na Fejsbuku baš ispod linka na gorepomenuti tekst, koji oslikava jednu pojavu u vinskom svetu Srbije za koju mislim da je veoma loša i da će, dugoročno, ovdašnjem vinarstvu doneti samo štetu. Naime, reagujući, očigledno, na moju izjavu da se ne ustručavam da napišem iskren tekst ni onda kada mi se neko vino ne dopadne, moj oponent (nazovimo to tako) ironično piše kako, eto, "srpski vinari imaju sve, samo im fali kritika i negativna reklama od blogera i novinara...“

Evo, već čujem: država ne pomaže, klimatske prilike povećavaju neizvesnost proizvodnje grožđa, niska je kupovna moć potrošača, marže su previsoke, uvoznički lobi (šta god to u Srbiji bilo) je nelojalna konkurencija, instituti se ne bave razvojem autohtonih sorti... I tako dalje, i tako dalje...

Srpske vinare, kao prvo, niko nije naterao da budu vinari. I – što mene lično veoma raduje − sve ih je više. Uz to, svedoci smo da među njima ima i dosta onih koji su u vinarije i vinograde uložili pozamašne sume novca zarađene u nekim drugim poslovima, što govori da je baš vinarstvo bilo njihov izbor. To dalje znači da je procena tih iskusnih poslovnih ljudi bila da je to pametan poslovni potez, a što nas dovodi do zaključka da baš i nije tako loše biti vinar u Srbiji. Možda, dakle, srpski vinari imaju mnogo više nego što se to čini mom sagovorniku s početka priče.

Drugo, u kojoj to poslovnoj sferi u Srbiji njeni akteri "imaju sve“? I koji to pošten posao danas donosi izvesnost i lišen je ozbiljnih prepreka i izazova? I u kom to poslu nema konkurencije?

Da se razumemo... Srpski vinari rade sjajnu stvar, zaista sjajnu. Period od zadnjih 10-15 godina predstavlja period velike obnove i procvata vinarstva i vinske kulture u Srbiji. Srbija je postala država u kojoj se pravi dosta dobrih vina.
Ali, moram da pitam... pa šta?!

U svetu se dobra vina prave već decenijama. Često bolja od naših, ili jednakog kvaliteta a po nižim cenama... To što smo mi konačno na listi onih država gde se to dešava jeste razlog za zadovoljstvo, ali nikako ne sme da bude izgovor za „zagledanost u sopstveni pupak“ i samozadovoljna egoistična čestitanja samima sebi.

Puno je lepih, pozitivnih stvari, ali i onih drugih, ne tako prijatnih, koje moramo da ispravljamo, protiv kojih moramo da se borimo, kako bi srpska dobra vina postala odlična, a loša dobra; kako bi se smanjila sujeta; kako bi se povećala svest o tome da smo još uvek daleko od cilja; kako bi najsjajnije svetske nagrade za naša vina bile pravilo, a ne izuzetak; kako više ne bi bilo moguće da već u komšiluku mogu da se kupe jednako dobra vina po 20-30 procenata nižim cenama; kako bi neki budući vinari imali svest o tome da prvo treba ulagati novac u vinograde i znanje, a tek onda u velelepne vinarije; kako je sasvim legitimno i u redu platiti tekst o sebi, ali kako ipak treba verovati tekstovima o sebi za koje nisi platio; kako za loše ocene nekih naših vina nije baš uvek kriv sudija-peder; kako... ma ima toga dosta...

Svestan sam rizika koji preuzimam dok ovo pišem. Ja, mali vinski bloger iz provincije, ni previše bitan ni previše uticajan. I svestan sam: možda će se posle ovoga naljutiti neki moji drugari-vinari. Možda će mi to reći u lice, a možda i neće. Neki će možda, iz senke, poslati svoje glasnogovornike. Ali, kako ono beše? Ljutnja je samo jedna od 6-7 faza prihvatanja realnosti. Tako, nadam se da će veći deo njih posle svega bar malo da razmisli o ovome što pišem.

Što se tiče negativne kritike srpskih vinskih novinara, blogera, publicista... − da se vratimo na sâm početak priče – ona skoro da i ne postoji. Štaviše, često se mogu zabeležiti slučajevi neutemeljeno pozitivnih tekstova, tekstova koji ne koriste baš nikome, a najmanje onima koji su njihova tema. Bez jasne, dobronamerne, argumentovane i na pristojan način izrečene negativne kritike nema napretka ni u čemu, pa ni u spskom vinarstvu. Samo se na taj način dolazi do realne slike, koja će svakako, hteli mi to ili ne, jednom sigurno izaći na videlo. Zbog toga, sve ovo što pišem treba shvatiti kao dobronameran, da ne kažem patriotski čin.

Jer, dugačak je srpski vin(ar)ski put pred nama. Možda i duži od onog koji je pređen. Na tom putu veoma je važna, kao što rekoh, iskrenost. Prema sebi, pre svega. Tim pre što je, zapravo, moj ironični vinski drug u pravu. Sigurno je dugačak spisak stvari koje nedostaju vinaru u Srbiji.

Jednu stvar na tom spisku ipak moramo zajednički da precrtamo.

Istinu.