Početna»Vino»Vinopis»ŽUTI CVET
13.03.2016.Đorđe Pešić Lugaljoshua

ŽUTI CVET

vinopis Žuti cvet vinski magazin vino fino
Leto se bližilo kraju kada sam s ocem krenuo u šumu da spremamo drva za ogrev. Naše odredište bilo je selo Slatina udaljeno osam kilometara od Ušća u kom žive moji roditelji. Svu potrebnu opremu i hranu spakovali smo na traktor, jedino prevozno sredstvo sposobno da savlada kolski put prepun oštećenja i rupa nastalih usled obilnih letnjih kiša. Putovali smo do odredišta dobrih sat vremena, i to na prevoznom sredstvu na kom vam se svaki deo tela dobro rastrese ili kako kaže moj otac u šali: “Ako ste imali kamen u bubregu, sada ga više nemate.” Posle “tretmana razbijanja bubrežnog kamena” stigli smo do oboda stare hrastove šume koj se nalazi nedaleko od sela. Odmah smo krenuli sa radom, a ja moram da priznam da je seča drva u šumi jedan od najtežih fizičkih poslova koje sam radio. Obaranje stabala, kresanje grana sekirom, vezivanje stabala sajlom i lancima, izvlačenje uz pomoć čekrka na nepristupačnom terenu i dosadne mušice koje vas ujedaju bez prestanka, nisu ni malo lagana gimnastika.

Ni sam ne znam kako je vreme proletelo, ali kad je stiglo veče, shvatili smo da naš posao nije bio gotov te smo odlučili da prespavamo u selu kako bi sutra nastavili sa sečom. Nažalost, Slatinu je zadesila ista sudbina kao i većinu sela u Srbiji, pa je desetak kuća koje su činile selo odavno napušteno. Glavni razlog iseljavanja ljudi sa ovih prostora bio je put koji nikada nije napravljen.

Sunce je bilo iza brda kada smo stigli ispred naše kuće. Otvaram staru drvenu kapiju, ispred mene se prostire bašta zarasla u korov, a u kojoj je nekada raslo cveće. Stazica me vodi do prelepe kuće sa krovom na dve vode nekada crvenog crepa koji je sada potpuno izbledeo. Na kući dva prozora, a iznad njih cveće od gipsa kao dekorativni element, dok iznad starih drvenih ulaznih vrata stoji urezano: 11. IV 1903., datum kada je kuća sagrađena. Ubacujem u ključaonicu stari metalni ključ potamneo od patine minulih vremena, i uz škripu vrata ulazim u pravu vremensku kapsulu. Sve je ostalo onako kao kada je početkom osamdesetih godina deda otišao. U vazduhu miris vlage i ustajale prašine, tu su teški šareni ćilimi na metalnim krevetima, peć bubnjara u jednom uglu, veliki drveni sto sa mušemom, kredenac i na zidu poster iz TV novosti a na njemu plesna grupa Nove Lokice uz natpis Srećna Nova 1982. godina.

Otvaram vrata koja vode u zadnje dvorište i sada sam na prelepoj kamenoj terasi, nad njom nagnute grane stogodišnjeg oraha. Odlučili da tu večeramo. Dok je otac spremao večeru ja sam se spustio ispod kuće da donesem hladne vode sa izvora. Poneo sam staru metalnu kofu u kojoj ću ohladiti tamjaniku Žuti cvet 2014 vinarije Aleksić iz Vranja. Odlučio sam da ponesem ovo vino računajući da će će tako lepršavo i muskatno biti savršeno za opuštanje nakon napornog rada u šumi.

Dok se vino hladilo, otac i ja smo uživali u sušenom mesu, paprici na kajmaku, preslatkom paradajzu sa sitno seckanim crnim lukom i domaćem hlebu. Nakon večere, otvorio sam bocu, nazdravili smo za dobro urađen posao i onaj koji nam predstoji sutra. Otac je odlučio da ranije ode na spavanje, a ja sam nastavio da uživam u tamjanici i toploj zvezdanoj noći bez ijednog oblačka. Pošto mi je nedostajala muzika da ugođaj bude potpun, setio sam se da je deda imao stari radio, lampaš. Posle kraće potrage pronašao sam ga, bila je to Ei Niš Simfonija s početka pedesetih godina prošlog veka. Nadajući se da radi, uključio sam ga u struju i sačekao desetak minuta da se lampe zagreju. Konačno, začuo se šum iz zvučnika, pozadinsko svetlo na skali je sijalo, pokrenuo sam skalu levo, pa desno, pomerala se preko gradova: Istanbul, Prag, Luksemburg, Ljubljana, Skoplje..., a kad je napokon stigla do Beograda začuo se i zvuk, bio je to Radio Beograd – prvi program.

Sa tim pucketavim zvukom iz zvučnika, govor spikera vratio me je u osamdesete godine. Da glas nije prenosio aktuelne vesti bio bih ubeđen da sam se nekako vratio kroz vreme.

Nakon informativne emisije krenula je muzika, a ja sam seo na kamenu terasu koja je i dalje bila topla od sunca koje ju je grejalo celog dana, u čaši mi je bila hladna tamjanika i tada se sa radija začula jedna od mojih najomiljenijih stvari. Svirao je Šarlo Akrobata, i to pesmu “Ona se budi” sa albuma Paket Aranžman iz davne 1981. godine. To je bilo to. Lepršavo, mirisno i sveže vino sa odlično uklopljenim kiselinama idealno je pratilo razigrane akorde gitare Milana Mladenovića, moćne bas linije Koje i fantastičnu ritam sekciju VDovog bubnja. Mirisi bosiljka, tamjana i cimeta sa notama pomorandže i mandarine došle su kao mekana podloga za prodorni vokal Milana Mladenovića provučen kroz stare zvučnike.
Nastavio sam da uživam u muzici, tamjanike je u boci bilo sve manje, a ja nisam prestajao da pevušum refren “Ona se budi”. Veza između pesme i vina sama se nametnula. Pesma Šarla Akrobate svakako je posvećena nekoj devojci, u ovom slučaju to su tri sestre sa juga Srbije koje su stvorile Žuti cvet. A cvet je svakako ono što se tek budi i što će dati rod i postati veliko. Žutog cveta više nije bilo u boci pa je došlo vreme da krenem na počinak, jer sutra treba naporno raditi.

Zadnji gutljaj u čaši podigao sam ka jugu i u noć izgovorio: Dragana, Maja i Marija živeli!