Početna»Vino»Intervju»BABAROGA U PODRUMU
06.03.2016.

BABAROGA U PODRUMU

Miodrag Bjelica, koji je napustio štamparski poziv kako bi se okrenuo proizvodnji vina sa vrlo osobenim etiketama, kaže da mu je cilj da pravi prepoznatljiva vina u malim serijama

intervju babaroga u podrumu vinski magazin vino fino
Počeo je iz strasti, počeo je u garaži, tamo se i zadržao i tamo namerava i na dalje da ostane i proizvodi vina. Drugačija, osobena, pod etiketama kakve u Srbiji niko drugi nema, a koja se zovu Babaroga, Saga i Graffiti. Lozničanin koji je preko Beograda stigao do Novog Sada, zanemario je posao štampara i posadio vinograd na Fruškoj gori u blizini Čortanovaca, kupio dovoljno opreme da njome okupira sve nus-prostorije porodične kuće i napokon angažovao enologa Srđana Lukajića. Samo zato što se na vino naložio. O njegovim vinima ove godine svi su pričali, a pitanje koje se najčešće čulo bilo je: Ko je taj Bjelica? Na to pitanje, zamolili smo ga da odgovori sam.

Oni koji te znaju kao vinara, upoznali su te nedavno. Definitivno, tvoja vina postala su nešto o čemu se priča za jako kratko vreme. Ipak, mnogi i dalje ne znaju: ko je Miodrag Bjelica i otkud u vinu i sa vinom?

Nekako su se podudarile moja zrela dob i renesansa vinarstva u Srbiji. Pojavom kvalitetnih vina iz novih privatnih vinarija i ja sam se zarazio tim virusom i malo po malo rodila se želja za posedovanjem sopstvene vinarije, vinograda i vina. Znaš ono: odeš do podruma, izvadiš prašnjavu bocu… Zapravo ideja o sopstvenoj vinariji sazrevala je nekoliko godina, zatim su se malo kocke poklopile, malo ja pogurao i to je to.

Posadio si marselan među prvima u Srbiji. Zašto si se odlučio baš za tu sortu i da li i dalje misliš da je to bila dobra odluka?

Nisam baš prvi, ali jesam jedan od pionira. Istina je da sam tražio zamenu za kaberne sovinjon, koji na Fruškoj gori, navodno, teško daje dobre rezultate zbog kasnog sazrevanja. Pošto sam dobio uveravanja da marselan – koji je nastao ukrštanjem kabernea i grenaša – sazreva otprilike u isto vreme kada i merlo, kojeg takođe imam u zasadu, počela je potraga za vinom napravljenim od njega. Nosio sam svoju svesku po degustacijama, beležio utiske, pronašao sve što je u okolini napravljeno od marselana i kada sam podvukao crtu, činilo se da imamo hit! Ostalo je samo da vidimo kako će se pokazati na Fruškoj gori. Posle nekog vremena, pokazao se kao totalno luda sorta! Ima listove koji kao da su od plastike, malo kasnije sazreva od merloa, ima neobično visoke kiseline za crnu sortu, ali kada je u punoj zrelosti i kad probaš bobicu, sve ti je jasno! Graffiti 2012 pravljeni su od grožđa iz nulte berbe, a zamisli šta će tek biti za 10 godina. Sada sam siguran da ću proširiti zasade marselana.

Tvoja vinarija je u garaži i podrumu porodične kuće, bukvalno. Dakle, prava garažna vinarija. Ali, da li sebe doživljavaš kao garažnog vinara i u smislu u kom to jesu garažisti iz Kalifornije ili Borda, odnosno, u smislu rušenja konvencija i proizvodnje vina osobenog stila? Vina garažista su po pravilu puna, raskošna i intenzivna, često visokog alkohola...

I veoma skupa! Moja vinarija jeste bukvalno u garaži, u sklopu porodične kuće u Novom Sadu. Koliko znam, vinarija Bjelica je jedina gradska vinarija. A ako me smatraš garažistom, hvala ti! To je ono što hoću da napravim: malo dobrog prepoznatljivog vina. Mislim da je količina bitan faktor kvaliteta, ali u obrnutoj proporciji.

Šta hoćeš time da kažeš?

Pa da je teško napraviti mnogo dobrog vina. Kad si mali, možeš da istražuješ, da se igraš, lakše kontrolišeš proces i nemaš potrebu da se ulaguješ publici, nego pričaš svoju priču. Nećeš se obogatiti, ali je lepše.

Šta je tvoja vinarska filozofija?

Nisam siguran da imam baš neku filozofiju, jednostavno uživam u tome što radim. Postoji nešto iracionalno kada je pravljenje vina u pitanju, nešto što ne mogu da objasnim, a što te uvek gura dalje. Ovo je najlepši posao na svetu, ali samo nemoj tražiti da obrazložim zašto.

Ono što pre samog vina ljudi primete kod vinarije Bjelica jesu vinske etikete. Apsolutno drugačije od svega što je do sada rađeno kod nas. Ispričaj nam nešto o tome...

Znao sam da ćeš i to pitati. Kada sam zasadio vinograd, ispostavilo se da imam četiri godine da smislim imena vina, izgled etiketa, ceo vizuelni identitet – kako to vole da zovu. Za to vreme su do mene stigla razna vina, među njima i dosta garažnih, koja su imala najluđa imena i etikete koje možeš da zamisliš. Sadržaj tih flaša bio je toliko upečatljiv da mi je svaka etiketa na kraju bila lepa i uvek bih našao pokriće za smelost autora. Tako sam shvatio da ako je sadržaj flaše dobar, na etiketu možeš da staviš bilo šta.
Nećeš verovati koliko je ljudi reklo da Babarogu neće ni probati, jer im je etiketa ružna ili previše slobodna, a problem im je bio i u tome što sam stavio decu na etiketu. Ali kada su ipak probali vino, prolepšala im se babaroga! Etikete Graffita odraz su moje fascinacije uličnom umetnošću, koja je besplatna i uglavnom neshvaćena. Sve nacrtano na zidovima dešava se iz čistog entuzijazma nekih ljudi, slično kao i vinska priča u Srbiji. Svaka će berba na etiketama imati na sebi drugačiji grafit, koji će birati naša vinska publika. Napokon, tu je i Saga. Odabrao sam reč koja predstavlja priču, složenu i dugu, često malo komplikovanu, tako da se može poistovetiti sa vinom. Ako se pažljivo zagledaš u tekst na etiketi, pročitaćeš samo dve reči: sovinjon i semijon – sve ostalo je zamućeno. Ispalo je da se nekome sve to sviđa, nekome ne, ali skoro niko nije ravnodušan, što je opet nešto.

Saga je kupaža sovinjona belog i semijona. Juriš li stil belih vina iz Bordoa?

Uf, gde me nađe! Jurim Frušku goru, nadam se da ću da je stignem. Sovinjon iz Čortanovaca, gde mi je vinograd, stvarno je nešto posebno, moraš da probaš grožđe da bi shvatio. Ispostavilo se da sam i klonove srećno iskombinovao i mislim da će Saga iz godine u godinu biti još bolja. Jedino nisam siguran da li je semijonu dobro na Fruškoj gori. Već drugu godinu za redom, ose pojedu većinu roda. Semijon ima tanku pokožicu, pa im to prilično olakšava posao. Borićemo se još jednu godinu, pa ćemo videti da li će Saga biti bordovska kupaža ili čist sovinjon. Bilo kako bilo, mislim da Fruška gora može da da specifična i prepoznatljiva vina tog stila.

Šta je Babaroga i zašto se zove Babroga?

Vino je trebalo da se zove Veliki vrhovi, po nazivu poteza gde je zasađen šardone, ali kada su neki vinari kod nas ostali bez naziva vina i vinarija zbog korišćenja geografskih pojmova u njima, pomislio sam da bi i ja mogao slično da prođem. Pored toga, to se nije uklapalo ni u moju dotadašnju priču o imenima, pa sam okrenuo novi list i sasvim slučajno uz pomoć ćerki došao do Babaroge. Naime, starija je plašila mlađu da je u podrumu babaroga, na šta je mlađa odgovorila: Ma nema šanse, u podrumu je vino! I tako je počelo, došla je ilustracija fenomenalnog Ivice Stevanovića, zatim je Ljuba Maksimov to grafički uobličio i došli smo do onoga što danas vidimo. Ono što je u flaši je drugi kraj štapa, na čijem se prvom kraju nalazi Saga. Babaroga je totalno drugačiji stil belog vina. Fermentacija u bariku, malolaktika, odležavanje na talogu…Trebalo bi da bude još novosti iz tog vinograda, ali o tom potom.

Ispričaj nešto o svom rozeu. I on je dugačiji, pun, obojen, čak malo taninski, intenzivan i voćan... Šta je tvoja vizija rozea uopšte?

Roze kod nas uglavnom porede sa provansalskim rozeima, ne bez razloga, jer je to čuvena regija gde se prave najpoznatija vina tog stila u svetu, koja se - da budem iskren – meni ne sviđaju, ni po boji, ni po aromama. Sa druge strane, rozei su po malo na lošem glasu jer su se u prošlosti uglavnom pravili od grožđa od koga nije bilo moguće napraviti ozbiljno crveno vino. Ja pravim roze zato što ako leti uz neko meso piješ crvene Graffite, posle sanjaš zmajeve. Iz tog razloga nastao je roze Graffiti, vino pravljeno od istog grožđa od koga se pravi crveno vino, uz dodatak kaberne sovinjona. Tako imam ozbiljno i kompleksno vino, provokativne boje, koje se odlično slaže sa mesom sa roštilja, a nije opterećeno taninima. Znam da se ne uklapa u standardne stilove rozea, ali neka ga takvog kakav je.

Berba 2014. bila je katastrofalna. Kako su tvoji vinogradi prošli?

Katastrofalno. Još ne mogu da se pomirim sa činjenicom da je sve bilo perfektno do poslednje velike kiše sredinom septembra, a onda smo bukvalno krali grožđe od vlage. Stradalo je skoro 40% sovinjona i skoro 90% semijona. Tako je to sa grožđem, znaš ono sa žuči i medom. Kvantitet smo izgubili, ostaje borba za kvalitet, videćemo šta će na kraju biti.

Šta sutra da očekujemo iz vinarije Bjelica?
Malo dobrog vina.